Virtualna izložba - Prikaz osoba s invaliditetom u umjetnosti
Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se 3. 12. od 1992. godine. Invaliditetom se smatra mentalno ili fizičko stanje ili bolest koji uzrokuju teškoće ili onemogućuju uobičajeno svakodnevno funkcioniranje.
Osobe s invaliditetom često su u prošlosti (a nažalost ponegdje i danas) nailazile na nerazumijevanje, odbojnost ili otpor okoline ili pak nisu dobivale adekvatnu skrb. Ako su bile rođene u siromašnijim društvenim slojevima, nerijetko su bile osuđene na prosjačenje, krajnju bijedu i život na ulici. Ponekad su ih i pokazivali na sajmovima kao nakaze, a u bogatim ih kućama držali za zabavu. Mnogi autori prikazali su taj nesigurni život na rubovima društva ili u ekstremno podređenoj i ponižavajućoj situaciji. Diego Velázquez napravio je više portreta patuljaka koji su živjeli na španjolskom dvoru. Jacques Callot je u seriji Prosjaci (Les Gueux, Les Mendiants, Les Baroni ili Les Barons) koja se sastoji od 25 gravire, s puno humanosti i razumijevanja prikazao lutalice, hodočasnike i prosjake, često sa štakama ili bez udova.
No osobe s invaliditetom pronalaze zadivljujuće načine da nadvladaju svoje probleme i žive s njima na ispunjavajući i kreativan način. Dovoljno je pogledati autoportret Sare Biffin (1784. – 1850.), koja je rođena bez ruku i s nerazvijenim nogama, no odmalena je naučila koristiti svakodnevne alatke i slikati ustima (prva je takva zabilježena slikarica). Postala je poznata i zarađivala svojim radovima, ponajviše minijaturama, a izradila je i portrete članova kraljevske kuće. Suvremena autorica Alison Lepper, također rođena s tim stanjem, postala je tema skulpture koju je kipar Marc Quinn postavio na Trafalgar Square, gdje se četvrto, prazno postolje koristi za izlaganje suvremenih radova.
Osobe s invaliditetom su svojim vještinama i sposobnostima privlačile posebno zanimanje, pa još u starom Egiptu nalazimo prikaz slijepoga harfista, koji izgleda posvema utonuo u svoje umijeće i predan nekom unutarnjem svijetu. Sljepoća ili poremećena mentalna stanja koja su odvajala od svakodnevice katkad su stvarala dojam da je takva osoba nekim unutarnjim vidom povezana s dubljim duhovnim spoznajama, pa se može pojaviti i svojevrsna mitologizacija, sentimentaliziranje ili romantiziranje. Osobito su se prikazi slijepaca koristili u raznim parabolama, odnosno poučnim pričama, što je bilo dosta rašireno i u japanskoj umjetnosti.
Posebna su kategorija osobe s mentalnim i psihičkim problemima. Jedan od prvih i iznimno upečatljivih portreta, poznat pod nazivom Malle Babe, naslikao je Frans Hals godine 1633. – 1635., a prikazuje stvarnu osobu iz Haarlema. Bolesna žena uhvaćena je u trenutku okreta, s čašom piva, sovom na ramenu (nizozemska poslovica Pijan kao sova) i grohotnim smijehom koji joj iskrivljuje grube crte lica. Franz Xaver Messerschmidt je između 1770. i 1780. izradio niz od 64 glave (poznato je 49) s prenaglašenom grotesknom mimikom. Kasnije su nazvane Charakterköpfe, a sadašnji nazivi ostali su im nakon izložbe koja je 1793. održana u Gradskoj bolnici u Beču. Glave su doživjele mnoge psihijatrijske interpretacije, a pretpostavlja se da je sam autor bio mentalno bolestan dok ih je stvarao. Radio ih je da otjera zle duhove koji su ga mučili. Temi ludila često se vraćao i Francisco Goya, a Théodore Géricault je 1821. naslikao ciklus psihičkih bolesnika iz sanatorija po narudžbi njihova liječnika, koji je portrete želio prezentirati kao slike različitih manija.
Neki autori će u ludilu naglasiti bestijalne i agresivne crte, a neki će poremećeno mentalno stanje ili drugi oblik invalidnosti pretvoriti u sliku apokaliptična svijeta ili alegoriju besmisla i izgubljenosti. Ipak, većina radova koji prikazuju osobe s invaliditetom prožeta je suosjećajnim i humanim pristupom, prikazujući ih bez uljepšavanja, ali s poštovanjem i razumijevanjem.