Preskoči na glavni sadržaj

Nulta pozicija / Hladno mi je / Veš mašina

Bruna Marelić, Likovna kultura, Završni rad, 1. 1. 2026.

Mentor

Sažetak

Kao i kod svakoga, mozak i misli početna su točka stvaranja. Osim tog zamišljenog prostora, na nas utječu i okolina, fizički prisutan prostor, situacije i ljudi. Svaki od tri rada bavi se jednim od tih područja. Upijajući okolinu, kritike i pohvale, često je teško od buke svakodnevice doći do prostora mirnog stvaranja. Jedini prostor koji mi u potpunosti pripada sam ja - moje tijelo, misli i unutarnji svijet. Kroz vlastite interese pokušavam doći do odgovora o tome što me privlači u određenim temama i motivima. Psihologija, promatranje vlastitih obrazaca ponašanja, energije i odnosa s drugima doveli su me do istraživanja različitih područja koja se na prvi pogled čine nepovezanima, ali konceptualno dijele istu srž. Oduvijek iskazujem interes za bjelinu, hladnoću, sirove materijale, snijeg, praznine i tišinu. Dugo sam pokušavala pronaći objašnjenje za njihovu prisutnost u vlastitom radu, no s vremenom sam prihvatila da ne moram uvijek razumjeti zašto me nešto privlači kako bih to mogla istraživati. Umjesto traženja konačnih odgovora, odlučila sam krenuti upravo od tih interesa. Paralelno sa stvaranjem istražujem i različite terapijske pristupe poput konstelacija, somatskog rada i energetskog iscjeljivanja. Takva iskustva pružaju mi dodatnu perspektivu u promatranju sebe, vlastitih odnosa i načina na koji doživljavam svijet. Cilj mi nije pronaći jednoznačne odgovore, već što dublje uroniti u vlastita iskustva, a pritom ostati otvorena prema različitim interpretacijama. Upravo kroz takav proces nastaju i radovi predstavljeni u ovom opusu. Rad iz slikarstva "Nulta pozicija" bavi se pitanjem početka, tragova i odnosa između stvaranja i brisanja. Intervencijom na zidu istražujem mogućnost da odsutnost postane prisutnost te preispitujem vrijednost procesa u odnosu na konačni rezultat. Rad istovremeno propituje autorstvo, trajnost umjetničkog djela i mogućnost novih početaka. Rad iz kiparstva "Hladno mi je" istražuje prostor tišine unutar međuljudskih odnosa. Kroz korištenje sirovih materijala i interakciju između dvaju objekata promišljam što nastaje kada komunikacija nije ostvarena riječima, već pogledima, gestama i neizgovorenim sadržajima. Rad se bavi odnosima, privrženošću, emocionalnom udaljenošću i obrascima koje nesvjesno unosimo u vlastite odnose. Rad iz grafike "Veš mašina" nastaje kao osobni poklon i izraz zahvalnosti. Kroz odnos prema drugoj osobi promišljam vlastitu sposobnost izražavanja emocija te važnost međusobnog nadopunjavanja. Naslov rada nastao je slučajno, nakon što je naziv rada pogrešno zapamćen tijekom prezentacije. Taj trenutak humora i spontanosti dodatno me podsjetio na jednostavnost svakodnevnog života i činjenicu da značenja nikada nisu konačna, već se neprestano mijenjaju kroz iskustvo i interpretaciju. Iako su radovi izvedeni u različitim medijima i bave se različitim temama, mogu se staviti pod zajednički nazivnik međuprostora, odnosno prostora između. Praznina, tišina, povezanost, tragovi iskustva i unutarnja stanja postaju polazišta istraživanja koja kroz materijal pokušavam učiniti vidljivima. Materijal pritom nije krajnji cilj rada, već sredstvo kojim neopipljiva iskustva privremeno dobivaju svoj oblik. Kroz sva tri rada više me zanima ono što se nalazi između - između početka i kraja, između ljudi, između misli i njihove materijalizacije - nego sami objekti koji iz tog procesa nastaju. Međuprostor tako postaje zajednička točka svih triju radova: prostor između materijalnog i nematerijalnog, unutarnjeg i vanjskog, prisutnosti i odsutnosti te mene i drugih.